11. rujna 2001.
Dan prije bilo je ugodno druženje – bratov rođendan. Došao je i moj pokojni deda, i dogovorili smo baš za taj 11. rujna da mu postavim bolji antenski sustav, jer je volio gledati TV. To je bilo doba kad su u Hrvatskoj tek počeli ulaziti mobiteli u živote ljudi. Nije bilo društvenih mreža kakve danas znamo, a rijetko tko je imao kameru uza se. Mobitel je tek počinjao osvajati i Ameriku, ali još nije mogao slikati i snimati. Glavni izvor informacija bio je TV. Kad smo postavili antenu i složili kanale, TV je ostao upaljen. Nismo obraćali pažnju na njega jer smo se bavili drugim stvarima. U jednom trenutku pogledao sam prema ekranu – i vidio tornjeve. Nisam shvaćao. Mislio sam da je to neki film, jer nisam gledao punom pažnjom… A onda shvatiš – to se upravo događa! Avioni su oteti i usmjereni prema različitim lokacijama u Americi. Mislim da ih je ukupno bilo pet u „akciji“. Moram priznati, tadašnje mišljenje bilo mi je potpuno drugačije nego današnje. Mediji su prenijeli ono što su htjeli, i uspjeli u svom naumu – koji god da je bio. Žao mi je svih žrtava. Dogodilo se što se dogodilo. Što god da stoji iza toga. Mediji su rekli tko je neprijatelj, i to je postala „istina“. A evo, i danas – opet netko nešto izvodi u Americi. Vidjeli ste: ubili su čovjeka, desničara, a sada žele svaliti krivnju na ljevicu. Žao mi je pokojnika. Žao mi je što smo to svi morali gledati. Ja nisam mogao – bilo je previše. Pokojnik je bio čovjek od krvi i mesa. Ubio ga je isto tako netko od krvi i mesa – mogao je to biti muškarac, žena, svećenik, ljevičar, desničar, papak, hrabar… ali onaj tko je ubio pokojnika bio je obični ubojica. Sada čekam priču. Što će reći na tom TV-u? Tko je kriv? Pa onaj koga prozovu na TV-u. Naravno, bit će „ljevičar“. Jer desnica, ili oni „izvan politike“, nikada nikoga ne bi ubili… zar ne? Onaj tko ubije čovjeka nije ni ljevičar ni desničar. On je – obično govno.By: N.P.